Kako izmeriti uspeh
Već više od dve nedelje, glavna tema za razmišljanje, pa i pričanje, mi je o ličnom uspehu. Upitana sam, koji je moj najveći lični uspeh? Kao iz topa sam odgovorila – živa sam! Potom sam počela da objašnjavam da je veliki uspeh u današnje vreme doživeti šezdesete, živ i zdrav, bez terapija i lekova. Onda sam dodala – da nemam šefa nad glavom. Radim ono što volim. Bila sam na putu dva meseca – jedno ne baš prijatno dešavanje u maju, iniciralo me je da stavim veliko X na rasporede i planove za juli i avgust i odlučim da odem, da napunim dušu.

Rastala sam se sa sagovornicom i nastavila da razmišljam. Hej, trebalo je da kažem da mi je najveći uspeh to što sam deo tuđih velikih uspeha.
Kako god, i dalje se ne uklapam u civilizacijske mere – kvantifikovane titulama, ciframa, materijalnim vrednostima. Kako izmeriti sopstveni uspeh? Možda je najbolje pitati prijatelje i poznanike. To sam i uradila. Je li, šta ti misliš šta je moj najveći uspeh?
No, da se vratim malo unazad. Svojevremeno, najveći uspeh mi je bio kada sam postala predavač Silva metoda. I dalje pamtim to sunčano februarsko jutro, kada mi se činilo da se zemlja pod mojim nogama trese, a čudila sam se kako se ne čuju fanfare koje najavljuju moj novi početak? Potom, sve što se nizalo je bilo, manje ili više normalno, a pohvale i čestitanja su mi se činili preteranim.
Dve godine ranije, praveći planove za narednu godinu, pomislila sam kako uskoro punim 36 godina, a nikada nisam napravila zvezdu, i da ako to uskoro ne uradim, umreću, a to neću iskusiti. Nije mi umiranje bilo na pameti, nego sam bila svesna da će mi takav projekat postajati teži za ostvarenje, sa svakom novom godinom života. I veoma ozbiljno stavim i to na papir. Godinama posle, taj moj uspeh mi je bio simbol svih životnih uspeha. Zašto baš to? Zato što je bilo potpuno nepotrebno – cilj od koga ništa nije zavisilo, od koga ni ja, niti bilo ko drugi ima neposrednu korist, i cilj koji – ako i ne postignem – ništa neće promeniti u univerzumu. Baš zato je postao simbol i važan nauk – ako bilo čemu što poželim, posvetim pažnju, energiju i vreme – ja to mogu i ostvariti. Tako i sve ono što poželim, a ne ostvarim – znam da nisam bila spremna da se tome posvetim i da mi, najverovatnije, nije bilo mnogo važno.
Onda sam se u pedeset prvoj, bez priprema i fizičke kondicije, uputila na hodočašće od 800 kilometara. Peške, s rancem na leđima. Sama, u nepoznato. Stvorila sam novi simbol ličnog uspeha! Opet – nisam morala, niko me za to nije platio, nikakve fizičke i materijalne nagrade nisu bile planirane, nikome osim mene, to nije bilo važno. A onda sam to ponovila i naredne dve godine – i postalo mi je normalno. Čak sam, da ne bude baš sve obično, treće godine produžila još 120 kilometara, sve do okeana. Tada mi je, taj osećaj mira i dubokog unutrašnjeg spokoja, zadovoljstva postignutim, postao mera uspeha i osećanje na koje sam se vraćala kad god mi svakodnevnica pomuti ravnotežu.
Neposredno pre te lične avanture, počela sam da pišem za Profit. Slučajno. Trebalo je da napišem tekst o Silva metodu, a potom su se nizali tekstovi o uspehu, motivaciji, samopouzdanju, odgovornosti… Posle dve godine mi je neko od mojih skrenuo pažnju da se moje ime nalazi među saradnicima – o čemu nisam imala pojma. Samo sam pisala. I tako već punih deset godina.
Zahvaljujući poverenju urednica, izrodile su se dve knjige tekstova, a zahvaljujući hodanju, jedna putopisna knjiga. Pišem i dalje.
I svakako da sam o svom ličnom uspehu razmišljala često, a verovatno to i svi drugi rade, analizirajući šta su želeli, sanjali, planirali, a šta su ostvarili. Kada sada pogledam unazad, gotovo ništa od svega ovoga štosmatram sopstvenim uspesima nije bilo planirano, nije spadalo u ono šta ću biti kad porastem? Kao mala, želela sam jako da budem frizerka. Posle sam mislila da ću biti operska pevačica. Pa košarkašica. Onda sam silno želela da budem mama četvoro dece i domaćica. Zatim vlasnik farme i konja.
Danas često kažem da još uvek ne znam šta ću biti kad porastem, a s vremena na vreme me uhvati panika da neću stići da uradim ni delić onoga što treba da uradim – da pročitam i naučim sve što želim, da zapišem i napišem sve što mislim da vredi da bude zabeleženo, da obiđem – ponovo - sva draga mesta, da posetim neka egzotična i specijalna, da lenčarim na nekim plažama, da volontiram u nekim centrima, i, kao najvažnije, da budem dovoljno vremena sa sobom, dok sama sebi ne dosadim.
Ako bih stavila na jedan tas sve učinjeno, a na drugi šta još nisam učinila – možda bi ovaj drugi pretegnuo i onda bih se, verovatno, osetila neuspešnom. Kad bi, pak, vrhovni sudija sada odsvirao kraj, mislim da bih s osmehom rekla: „Pa dobro, uradila sam dosta, nisam džabe disala vazduh.“
I da se vratim na prijatelje koje sam ovih dana zapitkivala da mi pomognu u definisanju odgovora oko mog najvećeg uspeha. Uglavnom smo bili saglasni – ono što ja doživljavam kao svoje domete, i oni ih takvima vide. Samo su rečitiji od mene, energičniji, ne štede pohvale i nabrajanja.
Po pravilu bih, na kraju godine, pitala ljude šta im je najveći uspeh za tu odlazeću godinu, podstičući ih da se slobodno hvale i diče. I opet, po pravilu, gotovo svi odgovori su se odnosili na prevazilaženje strahova – od javnog nastupa, lifta, letenja avionom, insekata, zatim postizanje unutrašnjeg mira, pomirenja s nekim bitnim, opraštanje sebi i drugima, savladavanje nekog znanja ili veštine – drugim rečima, onda kada su u svojim očima postajali bolji nego što su bili. Tek bi se poneko pohvalio nekim materijalnim dostignućem.
Oprostićete mi što sam se osmelila da se hvalim i dičim. Kako i ne bih, testirala sam sebe ovoga leta na onih osamsto kilometara. Opet – iz fotelje i bez pripreme.
Umesto da se mrštite i cokćete, pridružite mi se. Pričajte, kako vi merite svoj sopstveni uspeh?